Isti taj Kalabar bio je prvi učitelj u Granešini, jer je dragovoljno i besplatno počeo obučavati svoje Granešince – tlačane, a i neke druge župljane, prem su takovi rijetki, po “odvečerkah” i nedjeljom u čitanju, pisanju, računstvu, kršćanskom nauku, pjevanju crkvenom i ministrovanju. ... Za Kalabara se pripovijeda da je sve do 11 sati na večer znao marljivo raditi u svojoj školi. Učilo se u župnikovoj palači, stojeći oko stola. Knjige i molitvenike dobili su svi badava. Višeput su djeca dobila i večeru od župnika za nagradu." (Citat: Spomenica OŠ Granešina)

Nakon odlaska župnika Kalabara, rad s učenicima nastavio je župnik Josip Turniški, a zatim njegov nasljednik Josip Vranić.

U vrijeme izgradnje osnovne škole u Granešini rijetki su ljudi bili pismeni i običan čovjek nije mogao ni razmišljati o naobrazbi svog djeteta jer je ona bila rezervirana samo za velikašku djecu. Otvaranje Pučke škole u Granešini donijelo je tako stanovnicima obližnjih sela Božji blagoslov. Prvi školski sat održao se u njoj 10. studenoga 1859. poslije svečane službe Božje koju je održao velečasni Antun Vranić. U školu su se upisali dječaci i djevojčice, njih osamdeset i jedan. Školska zgrada se nalazila na mjestu na kojem se danas nalaze naša knjižnica i zbornica, a tako je i izgledala. Prvi učitelj zvao se Nikola Celinić i radio je u njoj sedamnaest godina. Poučavao je učenike hrvatski jezik i slovnicu, računstvo, zemljopis i povijest, prirodoznanstvo, gospodarstvo, krasopis, risanje i geometrijsko oblikovanje, pjevanje i tjelovježbu. Osim toga, vodio je brigu i o svim drugim spisima i poslovima škole. Prema školskom propisu u to vrijeme, ravnatelj pučke škole s jednim učiteljem morao je biti mjesni župnik koji je u školi držao vjeronauk, tada je to bio velečasni Stjepan Mikec. Osnovna je škole trajala četiri godine. Na kraju svake školske godine održavali su se u školi javni ispiti na kojima su učenici pred roditeljima i komisijom pokazivali svoje znanje. Đaci su u ono vrijeme, a i stoljeće kasnije, često izostajali s nastave jer su morali pomagati kod kuće, raditi u polju, hraniti blago, daleko pješačiti do škole i često nisu imali novaca ni za najnužniji školski pribor - pločicu i kredu. Tijekom školske godina s učiteljima su pohađali misu i redovito se ispovijedali i pričešćivali. Iza škole nalazili su se vrt i voćnjak u kojima su primjenjivali znanje stečeno iz prirodoznanstva.

1863. otvorena je u školi nedjeljna učionica ili opetovnica koju su pohađali ponavljači. Oni su išli u školu dvaput tjedno, radnim danom i nedjeljom, a te godine bilo ih je čak šezdeset i devet.

1886./87. "Mjeseca listopada pokosi nemila smrt mjestnoga učitelja Petra Plohla nakon devetgodišnjeg neumornoga i težkoga rada. Otrovan crv uvuko se je u njegovo slabašno tielo, i glodao ga te glodao, dok jadnik ne podleže silnoj boli te se preselio u vječnost a ostavio za sobom ucviljenu ženu i dvoje sirotčadi. ... Lahka mu zemljica! …Poradi velikoga broja učenika i premalenoga prostora, morao je školski odbor nekoliko (učenika) odpustiti." (Citat: Spomenica OŠ Granešina)

1895. godinu obilježio je poseban događaj, dolazak Njegovog Carskog Kraljevskog Visočanstva Franje Josipa I. Škola Granešina dobila je dvadeset pozivnica za njegov doček. Đaci su ga dočekali u današnjem Retkovcu.

1895./96.

"U školski vrt posađeno je 456 komada mladih šljivica, 402 kalama, 300 dudića, zatim je posijano jabučino, kruškino i murvino sjeme. Sav posao obavila je školska mladež. Glavna je pažnja pri tom posvećena tome, da se djeca upute kako se sve može kalamiti i kako se imadu voćke presađivati. Praktično je podana poduka o tamanjenju krvavog ušenca i o obrezavanju voća." (Citat: Spomenica OŠ Granešina)

1897. Granešina je dobila svog drugog učitelja, tj. učiteljicu Mariju Čanađiju, jer se broj učenika polako povećavao pa se nastava počela održavati u crkvenoj zgradi.

1897./98. Bir u naravi

Na mnogim mjestima u Hrvatskoj i Slavoniji podavali su školski općinari učiteljima za orguljanje bir u naravi. Učitelj granešinski dobivao je bir u moštu i kukuruzi samo od roditelja djece školske. Bir nije bio nikakvim pravilima uređen, svak je dao učitelju koliko je htio. Učitelj je s težakom, koji je imao na leđima “putu”, hodao od klijeti do klijeti. Svaki ga je rado darivao, te je često znao jedan jedini gazda prilagati po vedro (56 3/4 l), a po po vedra nije bilo ništa neobična. Dok nije filoksera trnja poharala mogao je učitelj sabrati prama rodnosti i preko 40 vedara. Visoka vlada je ali uvidjela da se to sa položajem učitelja ne podudara, pak je zabranila bir i naložila, da se obćine postaraju, da učitelje za orguljanje novcem nagrade.

1891./92.

11. lipnja priobćuje sl. kr. kotarska oblast neradbu visoke kr. zem. vlade kojom se propisuje da se gimnastika preduzimati ima iza prvoga sata prijepodnevne obuke i uredjuje se pitanje odmora izmedju pojedinih satova obuke i konačno propisuje školske izlete

1896./97.

Učitelj razdijelio je narodu 30 komada voća iz školskoga vrta. Nadzornik svilogojstva, g. Andro. J. Voda, darovao mu je 30 vrlo odraslih dudova, te je iste dudove učitelj u neposrednoj blizini škole posadio uz opć. zdenac i cestu (25), dočim je 5 kom. dao narodu. Isti je gospodin darovao i 5000 kom dudića za živicu. I ovi su dudovi razdijeljeni među narod. 250 kom zasadio je učitelj za pokus kao živicu oko školskoga vrta.

1898./99.

"Minimalnom naučnom osnovom propisano je u pučkim školama svilarenje. ... Prije 5 godina gojio je bube samo učitelj u školi, ljetos pako bilo je u školskoj općini do 15 gojitelja. Već 1898. uzgojeno je preko 250 kg čahura u području školskom. Ljetos je uzgoj dobar. Djače 4. razreda Rumac Antun sa svojom sekom Ljubicom privrijediše roditeljem preko 40 for., Petrinec Josip , uč. 4. Razr., sa svojom braćom malom 23 for., Šarenić Stjepan, uč. IV. razr. do 20 for. Školske čahure prodane su na korist učitelja Bluta za 25 for.Po pripovijedanju bila su naprije slova (samoglasi) a, e, i, o, u, zatim ha, he, hi, ho, hu itd. Metoda je bila “šlabekovanje” pa se učilo n.pr. ha - a=ha, ha – i = hi, itd. ... Sricalo se ovako: Ge – el – a = gla – ve - a= glava itd. Kad su dobro ovako šlabekovati naučili onda su čitali bez šlabekovanja pojedince i u zboru. Mjesto računice imali su jedan – krat – jedan na komadu artije natiskan u Suppanovoj tipografiji u Zagrebu. Zorno im se nije tumačilo, računala nisu imali. Katekizam i biblija! Župnik=učitelj zadao je lekciju, a istom kad su je đaci “nabiflali” onda im je prigodom ispitivanja tumačio. Učevna soba bijaše palača župnikova. Djeca su učila stojeć oko stola. Knjige i molitvenik dobiše svi uvjek badava. Imali su i školsku ploču. Na pjevanje su dolazili i momci od 15 do 20 godina. Višeput dobiše đaci večeru od župnika kao nagradu. Za kaznu je služila: 1. opomena, 2. špot (ukor) 3. klečanje, 4. šibe koje su se dijelile za ponašanje i za nemarnost u nauci." (Citati: Spomenica OŠ Granešina)

1943./44. U školi se radi pod vrlo težkim okolnostima zbog označenih prilika, a naročito i zbog čestog bombardiranja Zagreba, tj. okolice te udaranja protuzrakoplovnog topništva upravo i nad ovim područjem, što nije ni čudo kada je zračno uzletište, državna cesta i željeznica u neposrednoj blizini. Upravo je bilo jezovito gledati kako se silni i brojni zrakoplovi kupe, kruže i formiraju baš nad ovim područjem, upravo nad našim glavama, a krhotine metaka padaju po svem području. Znakovi zračne opasnosti često su prekasno dani. Zrakoplovi su već ovdje. Sve tutnji. Uzduh i zemlja se tresu od topova i bomba, a djeca u školi plaču, nariču i strepe jer ih se često nije dospjelo razpustiti već jedva pod najtežim okolnostima skloniti na sigurnije mjesto... Svakako je za navesti da je dne 14. travnja 1944. zauzela vojska (...žandari) čitavu donju školsku zgradu sa 2 školske sobe... Dne 10. V. 1944. zauzela je ista vojska i tu crkvenu kuću. Tako je škola ostala bez ijedne sobe. Obuka se odvijala od sada do završetka jedino na školskom dvorištu i u prirodi, na tavanu, stubištu i kancelariji stmbene zgrade.

1944./45. "U noći od 28. na 29. XII. 1944. upaljena je, po onda nepoznatim počiniteljima, vlastita školska zgrada. Požar je bio tako jak, da je izgorjelo sve do golih zidova sa svim nalazećim se namještajem... Čulo se osim lomljave i pucketanja nije ništa, a niti vidjelo ikoga. Iz sela ili bilo odakle nije se pojavila ni živa duša. Iz sela ili bilo odakle nije se pojavila ni živa duša.… Kasnije se pročulo da su to učinili “terenci” zbog toga da se ovdje opet ne nastani vojska njima i N.O.P.-u i N.O.B.-i na smetnju..." (Citati: Spomenica OŠ Granešina)

1947. godine svi su mještani i učenici pomagali u izgradnji nove školske zgrade. Đaci su nosili opeke, daske, dodavali radnicima crijep i sve što je trebalo dok su žene posluživale hranu. Zgrada je dovršena nakon skoro godine dana, 8. prosinca 1948., a dobila je pritom struju i vodu. Nakon rata, točnije 1949., u školi je zabranjeno održavanje vjeronauka, izbacuju se iz nje sva vjerska obilježja i počinju se osnivati razne organizacije, poput pionira, omladinaca, društva Naša djeca, koje su prožete političkim i ideološkim porukama.

1951. otišao je u mirovinu ravnatelj škole Božidar Denk koji je radu s učenicima posvetio trideset dvije godine svog života i s njima prošao dva rata. Iz “zahvalnosti” za njegove zasluge ondašnje su ga vlasti izbacile iz učiteljskog stana i smjestile u malu drvenu kućicu gdje je dočekao smrt. Te iste godine učenici su s učiteljima uredili prekrasan park oko škole, postavili novu ogradu, zasadili vrt i uredili igralište za nastavu tjelesnog odgoja.1953. škola u Granešini postala je osmogodišnja.

1959. Školski je odbor odlučio da škola, koja je do tada nosila razne nazive kao Opća pučka škola ili Narodna škola, dobije novo ime: Osnovna škola Granešina.

1975. škola sklapa ugovor s Pionirskim gradom o korištenju njihovih prostorija za potrebe odvijanja nastave i kompletno seli. Tamo dobiva pet učionica u glavnoj zgradi te pet u vanjskim paviljonima, dok stare školske zgrade ostaju prazne i zapuštene.

1986./87. "Došao je najsvečaniji trenutak kada je dr. Pero Nasakanda vrijednim poklonom škole koji je uručio Milici Gambiroža, nastavnici ove škole, otvorio novu školsku zgradu i predao je učenicima i radnicima na upravljanje i korištenje." (Citat: Spomenica OŠ Granešina)

1987. godine, početkom drugog polugodišta nastava se odvija u novoj školskoj zgradi koju je projektirao Andrija Mutnjaković poštujući izgled bivših zgrada i spajajući ih arhitektonski u jednu cjelinu. No, već pri samom useljenju broj učenika bio je prevelik za postojeći prostor. Već iduće školske godine jedan četvrti razred nema svoju učionicu nego mu se nastava odvija u učionici onog razreda koji po rasporedu ima tjelesni odgoj pa stoga djeca svaki sat sele.

Ivka Gudić, umirovljena nastavnica: “U Granešini sam radila točno petinu stoljeća. Kao profesorica biologije vodila sam grupu Mladi zadrugari. Granešina je u ono vrijeme imala prekrasan vrt i voćnjak gdje smo zasadili jagode i ligistrum (živicu). Učenici su jako voljeli raditi u vrtu pa mi je bio užitak gledati tu dječicu kako zdušno obrađuju vrt, kopaju, sade i plijeve. Kruna užitka bila je kada smo prodali prve jagode i ligistrum Jadran filmu za zelenu ogradu oko parka, a novac koji smo dobili potrošili smo na izlete.” 

Lada Bobinac, knjižničarka: “U vrijeme dok sam ja bila učenica granešinske škole, ona je bila trošna i stara, a tri dvorišne učionice više su nalikovale drvarnici no školi. Učionice su zimi grijali kamini koje je svakodnevno punio ugljenom domar Filip. Sanitarni čvor se sastojao od tzv. čučavaca. Do škole nije vozio školski autobus, već se išlo pješice ili ZET-ovim autobusom. Između dvije školske zgrade nalazilo se prostrano dvorište, puno zelenila i pomalo zapušteno, ali nama djeci idealno mjesto za igru skrivača. Ozračje je u školi bilo mirno i veselo jer je broj učenika bio jako malen. Od svakog su godišta postojala samo po dva paralelna razreda. U mom je razredu bilo svega osamnaestero djece. Sjećam se da su ponekad dječaci, da bi izbjegli ´frku´ u razredu, znali bježati sa sata kroz prozore učionica. Dvorane za tjelesni ni onda nismo imali, već je za to služila jedna od učionica. Naravno, školsko je dvorište i ovdje poslužilo svrsi.” 

Ljiljana Bajić, učiteljica: “Prije nekoliko godina jedna me učenica upitala koliko dugo sam učiteljica. Bez razmišljana sam odgovorila: ´Oduvijek´. Nasmijala se, a i meni je pomalo taj odgovor bio smiješan. No, bio je to odgovor iz srca.Vrlo mlada sam počela raditi učiteljski posao i izdvojila bih jedan trenutak iz tog vremena. Za vrijeme velikog odmora (tada smo bili u dvorištu stare škole) jedan se nestašni dječak popeo na vrh visokog drveta. Rekla sam mu da siđe, ali nije me poslušao pa sam se jako zabrinula. Mogao je nespretno stati na granu, okliznuti se i pasti, a ja bih onda bila odgovorna za njegov život. Pozvala sam u pomoć učenike i učitelje koji su donijeli klupe i ljestve. Sva u strahu, popela sam se na prvu granu. Mašući rukama, pokazivala sam mu da siđe s drveta. U jednom času on je jednostavno skočio na zemlju, a ja sam ostala na grani. Srećom, bio je spretan poput mačića i ništa mu se nije dogodilo. Ja sam sišla s grane i sve je dobro završilo.” 

Natalija Krznarić, učiteljica: “Sjećam se kako sam se, svaki put kad bi puhnuo jači vjetar, bojala da će se neko bolesno stablo srušiti na ´Malu školu´, paviljon u kojem sam držala nastavu i na kojem su pukotine u zidovima bile široke i do 1 cm. Dogodilo se da nam je jednom za vrijeme nastave fazan uletio u učionicu, a štakori koje su učenici hranili za vrijeme odmora, miševi, puhovi, stršljeni i ostale ´zvijeri´ bili su nam gotovo domaće životinje. Najzanimljivije je bilo kad bih se zimi, s visokim potpeticama, po uglačanom ledu (sklizaljci) spuštala do učionice noseći grafoskop, a učenici su samo čekali kad ću se poskliznuti. Ipak, rado bih se opet vratila tamo raditi jer sam nastavu često izvodila u prirodi, a djeca su u tom uživala. Mirisi bazge, bagrema i lipe koji su ispunjavali šumu, zelenilo, svjež zrak, vjeverice, prostrana igrališta - sve je to davalo neopisivu draž boravku u Pionirskom gradu i zauvijek ostalo nezaboravnom uspomenom.” 

Ana Karlo, profesorica engleskog jezika: “Nastava se u tadašnjem Pionirskom gradu održavala u pet različitih zgrada. Škola je bila smještena u prekrasnoj prirodi pa su pod odmorima đaci često odlazili na okolne livade ili se pentrali po obližnjem drveću. Zimi nije bilo tako lijepo jer smo, dok smo išli iz glavne zgrade u okolne paviljone, morali stalno odijevati kapute ili nositi kišobrane i često smo se probijali kroz visoki snijeg ili sklizali po zaleđenim puteljcima. U maloj se školi morala ložiti peć na drva pa bi učenici za vrijeme nastave morali paziti da se vatra ne ugasi. Bilo je i smiješnih situacija. Učenici su obično čaj ili sok nosili u limenim kantama, a šalice i jelo na pladnjevima pa se zimi događalo da su se krafne kotrljale po ledu. Učenici bi ponekad zaboravili doći na sat jer su se u dvorani za svečanosti, koja je zapravo bila kinodvorana, skoro svakodnevno prikazivali crtići i filmovi za djecu koja su došla na izlet u Pionirski grad. I naši bi se đaci s njima uvukli u dvoranu i znali zaboraviti na sat pa bismo ih išli tamo tražiti.” 

Vesna Jeličić, nastavnica glazbene kulture: “Jednog zimskog dana završila sam nastavu i krenula kući. Od škole do ceste postojala su dva puta: jedan kraći, niz prilično strmu padinu, ali potpuno mračan, bez ikakvog osvjetljenja i drugi, osvijetljen, ali duži. Oba su puta vodila kroz šumu. Na tlu se uhvatio led, gladak kao staklo. Bila sam sama i pomalo me hvatao strah. Sjetila sam se kako je prof. Floreani pala i slomila ruku na takvom ledu. Kako sam bila još mlada i nitko me nije mogao vidjeti, brzo sam se snašla: stavila sam torbu na tlo, sjela na nju i odsklizala se niz padinu skroz do ceste. Bilo mi je to jedno od najljepših iskustava. Inače, voljela sam raditi u Pionircu jer je bilo malo učenika u razredima. Iako smo svaki put morali nositi harmonike od zbornice do paviljona, uvijek smo sve stigli. Djeca su s užitkom svirala ili pjevala u zboru i svi smo se dobro zabavljali.”